Julsko popodne ‘92. provodim u bezbrižnoj dječijoj igri sa rođacima, izbjeglicama iz Trnove i Atmačića, koji su u našoj kući u Teočaku smješteni već mjesec dana. Odjednom prsak, eksplozija…Jedna, dvije, tri… “Granate”, rekoše stariji i skloniše nas u prizemlje kuće. Imala sam sedam godina i nisam mogla ni slutiti da će te granate u naredne tri godine obilježiti naše djetinjstvo i postati svakodnevica. Taj dan sam i prestala biti dijete, jer se djetinjstvo mene i mojih vršanjaka pretvorilo u borbu za preživljavanje.
Teočak, mjesto koje je bilo u sastavu općine Ugljevik, od tog julskog popodneva, pretvoren je u enklavu koja se nalazila u potpunom okruženju agresora na našu državu. Golobradi teočanski mladići krenuli su u borbu za opstanak.
U narednim danima za nas civile uslijedile su selidbe: moja porodica i familija, nas dvadesetak, svaka dva-tri dana, smještali smo se iz podruma u podrum, koji su bili kakvo-takvo sklonište.
Kiša granata padala je svakodnevno, a mi smo se brzo navikli na nove okolnosti, pa smo vrijeme uglavnom provodili u skloništima, od jutra do mraka. Tek što bi se uselili u jedno skrovište, granata bi udarila u taj objekat, pa je svakodnevica bila i promjena mjesta boravka.
Kada bi granatiranje prestalo izlazilo smo u dvorište, ali smo se smjeli udaljiti tek nekoliko metara od skrovišta. Zvuk aviona prekinuo je neku od naših igri ispred skoloništa, a mi smo, radosni što ponovo vidimo avion da leti našim nebom, počeli da mašemo rukama. U narednih nekoliko sekundi iz tih aviona sručile su se bombe. Sjećam se da su odrasli kasnije govorili da se radi o MIG-ovim avionima, a za mene su, svaki naredni put, kada su napadali Teočak, predstavljali noćnu moru. Lahko sam se navikla na zvuk granata i nije me bilo ni strah, ali zvuk MIG-a prije nego što ispusti bombe je nešto što i danas znam sanjati. Svaki put kada bih ga čula vrištala sam govoreći : “Babo, ne daj me!”
Vojnici, mahom golobradi teočanski mladići, u opsadi, granatiranju i avionskim napadima, viđenim samo na ovom području, kada se smrt sijala na svakom koraku, bili su naša nada da ćemo, ipak, možda preživjeti.
Borba na teočanskom ratištu nije prestajala, ratovalo se neprestano, svim raspoloživim sredstvima. Zalihe hrane već su nam bile pri kraju kada smo čuli prve velike vijesti: Teočak će sa spojiti sa slobodnom zvorničkom teriotorijom. Krenulo je oslobađanje: Laze, Čaklavica, Čairi, Rastošnica i Teočak je spojen sa Godušom.
Niko od civila više nije morao ostati u Teočaku. Moglo se slobodnom teritorijom doći do Tuzle.
Kapetan Hajro i njegovi saborci postali su naši lični heroji. Najveća faca u našim dječijim igrama bio je onaj ko zna ljepšu pjesmicu o ” teočanskim lavovima”.
“Šta se ono zeleni u travi, to je kapa na Hajrinoj glavi…”, nadvikivali smo se i takmičili ko će bolje izrecitovati cijelu pjesmicu.
Najtužniju vijest za Teočane, o pogibiji Kapetana Hajre, dočekala sam u izbjeglištvu u Tuzli, gdje smo sestra i ja bile svega mjesec dana. Život pod kišom granata u Teočaku, zajedno sa mamom, za mene je bila ljepša opcija, nego život bez nje u mnogo mirnijoj Tuzli.
Postojala je bojazan, među stanovništvom, da će nakon smrti Kapetana Hajre Teočak pasti u ruke agresoru.
Manje od 30 godina imao je Dževad Avdičević Babak, kada je zamijenio Kapetana Hajru i stao na čelo Prve teočanske brigade. Neustrašivi Sniježničanin, bio je prvi u borbama.
Dok su se borci na linijama odbrane, hrabro suprostavljali agresoru, mi koji smo ostali u Teočaku smo vodili svoje bitke. Jedna od njih bila je za obrazovanje. Krenula je škola, u Smajinoj kući, jer je imala za to vrijeme odlično prizemlje, savršeno zaklonjeno, te je bila je manja vjerovatnoća da tu padne granata. Nismo imali obuću, odjeću, knjige…Nismo imali, zapravo, ništa, ali smo bili redovni na nastavi. Našoj sreći nije bilo kraja, kada je, jednog dana, stigla donacija školskog pribora za cijeli razred. Prolazila je godina za godinom, “oguglalo” se na rat, na matke, na granate…Jedino nije na smrt.
Najteže mi je u tom periodu padalo kada čujem da je neko od naših boraca poginuo ili ranjen u akcijama. Bili si to uglavnom mladići: 20, 21, 22 godine… Odlazili su najbolji među nama, njih 341, ali se Teočak odbranio. Agresorska čizma samo je tokom ofanzive Trokut, kratko kročila na slobodnu teočansku teritoriju. Neprijateljski vojnici nisu mogli dalje od Bilalića, te su uz velike gubiteke natjerani na povlačanje.
Herojstvo teočanskih boraca je nadaleko čuveno, o našim borcima su drugi pjesme pjevali. Mladost nošena željom za vlastitim opstankom, ali i zaštitom civila, bila je tvrđava koju ni jača sila nije mogla slomiti.
Do Dejtona, Teočak je za agresora ostao pusta želja i mjesto gdje su redovno lomili zube.
Trideset godina poslije, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiže optužnicu protiv Dževada Avdičevića Babka i trojice njegovih saboraca, za navodne zločine nad srpskim zarobljenicima.
Ono što boli sve Teočane koji su pakao razaranja, uništenja i stradanja preživjeli upravo u tom mjestu je činjenica da država BiH danas za ratne zločine optužuje one bez kojih te države danas ne bi bilo. Za sve nas, koji smo preživjeli zahvaljujući Bapku i svim ostalim teočanskim lavovima, ti ljudi će ostati heroji jednog vremena.
Šta bi se desilo sa civilnim stanovništvom u Teočaku da se ti momci nisu, kada je bilo najteže, suprostavili agresoru koji je za razliku od teočanskih boraca imao sve: naoružanje JNA i svu potrebnu logistiku? Da li bi Teočak bio Srebrenica prije Srebrenice?
Babak i ostali borci su imali samo lavovsko srce, oružje su zarobljavali nakon borbi sa agresorom, ali su uspjeli odbraniti svoj Teočak i sve nas koji smo ostali na toj teritoriji nemoćni da pomognemo u bilo čemu.
To što ste stali na čelo onih koji su se 1992. godine odlučili za borbu za život umjesto sigurnu smrt dovoljno je da vas danas procesuiraju.
Boli i to što za ubistvo 67 Teočana u Lokanju još uvijek niko nije osuđen, što se 20-tak godina čekalo na podizanje optužnice, što se sudski proces razvlači godinama, uprkos činjenici da se sve zna…
Vrijeme koje je pred nama pokazat će da li će Sud BiH potvrditi optužnicu protiv Džavada Avdičevića Babka i njegova tri saborca. Za nas koji smo preživjeli pakao razaranja i ratovanja u Teočaku, za razliku od pravosuđa, nema dileme ko je tokom agresije na jedinu nam domovinu bio agresor, a ko žrtva. I neće je biti sve dok živimo!
Samira Bilalić Grahić
