Današnji dan je prilika da se prisjetimo velikog čovjeka, borca, heroja, viteza, komadanta, majora, zlatnog ljiljana, šehida Muharema Horića, koji je dao svoj život za svoju voljenu domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Bio je organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima Teočaka, Sapne, te zvorničke teritorije.
Mnogi ga pamte po izuzetnoj hrabrosti, požrtvovanosti u borbi protiv agresora. Bio je visoko moralni, hrabri i disciplinovani borac, komandant sa velikim srcem i ljudskim osobinama.
Muharem Horić rođen je 9.6.1959.godine u Teočaku, gdje je završio osnovnu i srednju školu.
U jedinicu PL Općine Ugljevik-Teočak se uključio kao dobrovoljac u mjesecu septembru 1991. godine. Dolaskom jedinice sa zvorničkog na teočansko ratište biva postavljen na dužnost komandanta 3.odreda. Na ovoj dužnosti ostaje do formiranja Brigade 16.9.1992.godine.
Formiranjem Prve teočanske brigade postavljen je na formacijsku dužnost komandanta Trećeg bataljona. Na ovoj dužnosti ostaje do 10.2.1993. godine, kada je poginuo.
Kamandant bataljona iz Starog Teočaka Muharem Horić počeo je ovaj rat sa kapetanom Hajrom Mešićem. Iako komandant, bio je borac u prvim redovima. Teočani se dobro sjećaju kad je vodio grupu civila prema Zečijoj kosi i Vitinici. Kolona je bila napadnuta, a on se sam upustio u borbu sa agresorima. Odbrana Bilalića bila mu je glavni zadatak i od svih svojih ratnika tražio je fanatičnu disciplinu.
U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti: komadant bataljona, major po činu.
Vitez od Starog Teočaka i Bilalića na bijelom konju?
U bitke je uvijek išao neustrašivo na svom bijelom konju. Zbog toga su ga nazvali Vitezom od Bilalića. U vrijeme agresorskih tenkova i ostalog njihovog silnog željeza, on je u boj kretao na konju i pokazivao da su srca naših mladića tvrđeg materijala od čelika. Jeste! U vrijeme kad helikopteri i avioni nadlijeću Teočak, u vrijeme kad se na ovo mjesto obrušavaju sve najmodernije rakete, treba znati da je postojao neustrašivi borac Muharem Horić, Vitez od Bilalića. Treba znati da postoje bosanski vitezovi!!!
Više puta bio je ranjavan. Poginuo je 10.2.1993.godine, u mjestu Bilalići-Greben u Teočaku, kao vojnik, na dužnosti komandanta bataljona u Prvoj teočanskoj brigadi “Hajrudin Mešić”, gdje je prilikom odbijanja neprijateljskog napada od metka pogođen u predjelu stomaka. Usljed dobijenih povreda preminuo je na UKC-u Tuzla. Sahranjen je 11.2.1993.godine na mezarju u Starom Teočaku. Nagrađivan je i pohvaljivan od neposredno viših komandi, 1994.godine dobitnik je najvećeg ratnog priznanja značke »Zlatni ljiljan«. Ukazom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 12.1.1996. godine posthumno je proizveden u čin majora.
Iza sebe je ostavio suprugu Zijadu Horić i dvije kćerke Medihu i Melihu Horić koje žive u Tuzli.
Kako mnogi kažu uvijek je bio prije svega čovjek, human, pošten i pravedan prema svima, te nikad nije pravio razliku u raspodjeli humanitarne pomoći za svoju porodicu i mještane.
„Kad se hrana gladnom narodu dijelila, njegov otac dobio je što i ostali. Kad je stari Rešid mrko pogledao u svoju crkavicu, Muharem je osjetio taj pogled i kratko mu rekao: “Rat je, babo. Šta ostalim, to i tebi.”
Rahmetli roditelji, Muharema Horića, heroja Teočaka, majka Aiša i otac Rešid još uvijek su se sjećali slike svog mrtvog sina.
Upamtit ću dok sam živ kako se mati Aiša, uz očeve suze, zaneseno obratila mrtvom sinu. Stala je iznad njega i, zagledana u pod male sobe, govorila: “Dragi moj sine Muhareme, tebe majka ne žali, jer poginuo si za slobodu i našu Bosnu. Umjesto suza, nosit ću u srcu radost što sam takvog heroja imala”.
Ovo je nena Ajša brzo izgovorila, dok je stari Rešid plakao i pravdao se: “Znam, sine moj, ali ja ne mogu ovako ko ona”.
Sjećajući se pogibije svoga sina, stari Rešid ponovo je grohotom zaplakao: “Bog mu dao hiljadu dženneta. To je jedna fina duša muslimanska…”
Ono što nas najviše boli je to što su naši dragi borci i šehidi pomalo zaboravljeni, a sve su učinili da danas budemo slobodni i da imamo kakve-takve, bolje živote.
Boli nas što se o njima malo priča, što su njihova djeca nažalost prepuštena sami sebi u ovo teško vrijeme, uglavnom nezaposlena, neriješenog stambenog pitanja.
Oni dadoše svoje živote za našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, ostavivši u punom povjerenju svoje porodice, a mnogi se poslije rata od „nekih“ praznih obećanja samo ogradiše.
Ne preostaje nam ništa drugo nego pričati o našim herojima, šehidima koji su hrabro i ponosno branili svoju domovinu dokle god su mogli, do posljednje kapi krvi. Vjerujem da ćemo u budućnosti znati više cijeniti njihovu hrabrost i zalaganje.
Muharem Horić je čovjek koji je volio Bosnu i Hercegovinu i koji nije žalio za nju dati svoj život! Njegova herojska borba i posvećenost ideji slobodne i jedinstvene Bosne i Hercegovine zaslužuje zahvalnost i poštovanje svih nas. Ali, mi ga ne zaboravljamo i nikada nećemo, ponosu naš najveći! Neka mu je rahmet i mir duši! El-Fatiha.
Tekst posvećen godišnjici rahmetli Muharemu Horiću od kćerki Medihe i Melihe Horić.
