Nana Đulafera Džinić iz Klise preminula je čekajući da pronađe kosti svojih sinova.
Aliju, Sejada, Rifeta i Izeta majka Đulafera je gledala kako odvode i premlaćuju ih njihovi vršnjaci, pripadnici tzv. Vojske Republike Srpske. Odvedeni su sa Bijelog Potoka 1. juna 1992.godine sa još 668 Bošnjaka, a potom likvidirani.
Zašto? Nikada nije dobila odgovor, a i ko da joj odgovori, zar postoji razlog zbog koga bi trebali biti ubijeni? Niko nije imao pravo da im život oduzme, da majci otrgne dušu iz tijela! Slušajući naninu izjavu, datu u vrijeme suđenja, srce vam se lomi na komadiće, pitate se kako je živa, kako je sačuvala razum, kada se ljudi, u kojem trenutku pretvaraju u zvijeri?
Sada dok ovo pišem imam milion pitanja, a nikoga da mi da bar jedan odgovor, da mi bude jasnije. To su bili očevi, sinovi, braća, amidže, kolege to su bili momci i mogu tako u nedogled nabrajati identitete, a posljednji je da su muslimani jer možda nisu išli u džamiju, možda su bili pioniri, mladost one lijepe Jugoslavije, kažem možda jer im nisu dali da ispune snove, dosanjaju slobodu i mir.
Majka Đulafera je dočekala slobodu, ali ne i odvedene sinove, ne i njihove kosti i dženazu. Izgubila je bitku za život, izgubila je bitku sa sistemom nakaradnog pravosuđa, čekajući bar utjehu u vidu kazne za zločince.
“Šta bi’, šta se desi”, pitala se i Fatimka Mustajbašić iz Tršića čija su dva sina zarobljena i ubijena. Njen Admir je tražio džemper, hladno je bilo majkinom sinu, nije dočekao da se ugrije, majka nije stigla donijetu džemper čedu da se ugrije. Otišao je zuvijek, tamo gdje kažu da hladno nije. Ostala duša majke da se smrzava, obilazi grobnice i mezarja i čeka dženazu svoje djece da duša bar smiraj nađe.
Sjećate se majke Đulafere, nije ona izgubila četiri sina, nisu to klikeri, to su djeca. Sinove majke Đulafere su ubili.
Anisa Mahmutović
