Zvornik je tokom agresije na BiH bio poprište teških zločina nad bošnjačkim civilima.
Najveći broj zločina se dogodio u razdoblju između aprila i maja 1992. godine. Pucnjava na kolonu Jugoslavenske narodne armije (JNA) početkom aprila iskorištena je za formiranje kriznog štaba i za poziv paravojnim jedinicima, među kojima su bili i Arkanovi Tigrovi i Šešeljevci, koji su uz pomoć JNA izvršili napad na Zvornik. Grad je brzo pao, oko 10.000 ljudi je napustilo grad, a bilo je i dosta civilnih žrtava.
Kao jedan od najtežih zločina koji se dogodio rokom agresije na BIH se dogodio početkom jula 1992. godine. U okolini Zvornika je, 1.juna na lokaciji Bijeli Potok skupljena grupa Bošnjaka iz više sela, muškarci su razdvojeni od žena i djece, njih više od 670, i svi su prebačeni u Tehničko-školski centar u Karakaju. Smješteni su u tehničku radionicu, koja je bila mala za toliki broj ljudi, i već tijekom prve noći se tu ugušilo 20 ljudi. Paravojne jedinice su likvidirale između 160 i180 ljudi, ali nesreća tih ljudi se tu nije završila, jer su stalno premještani na nove lokacije.
U takozvanoj Gerinoj klaonici je ubijeno 190 ljudi, a po svireposti su posebno upamćeni zločini u Domu kulture u Čelopeku.
Krajem juna te godine dogodilo se i veliko iseljavanje iz Kozluka. Oko 1.800 ljudi je prebačeno u Loznicu, gde su potpisali da se dobrovoljno odriču svoje imovine u korist općine Zvornik, da bi zatim bili prebačeni na Palić gdje su ih čekale putne liste s kojima su mogli otići u Mađarsku ili treće zemlje. Na koncu je krajem 1992. godine Drinski korpus obavijestio svoje zapovjedništvo da je područje Zvornika, gdje je živjelo 60 posto Bošnjaka, “očišćeno od Turaka”. Danas ih u Zvorniku živi još oko 33 posto.
Krivnja za zločine počinjene na teritoriju općine Zvornik utvrđena je u pravomoćnim presudama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Momčilu Krajišniku, Biljani Plavšić, Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, zatim u prvostupanjskim presudama Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, a dokazi o ovim zločinima izvode se i u ponovljenom postupku protiv Franka Simatovića i Jovice Stanišića, koji se vodi pred Mehanizmom za međunarodne kaznene sudove.
Pred pravosuđem u Srbiji za ove zločine su osuđeni Branko Grujić, predsjednik Privremene vlade u Zvorniku, Branko Popović, zapovjednik Teritorijalne obrane Zvornik (TO), i pripadnici TO Zvornik Dušan Vučković, Dragan Slavković, Ivan Korać, Siniša Filipović, Darko Janković i Goran Savić koji su organizirano i dobrovoljno došli iz Srbije.
Pogledajte svjedočenje Suvade Selimović o tome šta se događalo 1. juna 1992.godine na Bijelom Potoku:
