Užas koji je preživjela Bošnjakinja iz Kalinovika: „Silovali su i mene, i...

Užas koji je preživjela Bošnjakinja iz Kalinovika: „Silovali su i mene, i moju kćerku Eminu“

6744
0
PODIJELI

U sklopu priča u kojima prenosimo svjedočanstva Bošnjakinja žrtava silovanja tokom agresije na BIH, pročitajte užas koji je jedna od žrtava  preživjela u Kalinoviku.  Ovo je njena priča:

“Kako ispričati ono što žena doživljava dok je Srbi, četnici siluju, dok se divljački iživljavaju na njezinom tijelu? Nema riječi kojima se može opisati sva ona bol, svo ono poniženje i strah koji osjećaš od tih ljudi, ako su uopće ljudi. Jedan, drugi, treći… Redali su se tako zadovoljavajući svoju pagansko- divljačku pohotu. Rakija im je zaudarala iz usta, smrdjeli su od prljavštine… Vrijeđali bi, udarali gdje god stignu. Kao da nije bilo kraja tom iživljavanju. Kao da su htjeli ubiti i ono malo ponosa što je ostalo u nama ženama, Bošnjakinjama. Nikada neću zaboraviti onaj prljavi pod, ono poniženje koje sam obnažena pod divljakom Srbinom doživjela u konc. logoru “Kalinovik”.

Kad bi se seksualno zadovoljili, onako izmučene, uveli bi nas u glavnu logorsku prostoriju. Niko nije imao snage da nas pogleda, a ni mi nismo nikome pognute glave mogle pogedati u oči. Pogleda spuštenog prolazile smo do svog zatočenickog mjesta… I tako noćima, noćima. To silovanje ostavilo je najcrnji pečat na mojoj ranjenoj duši.

I djeca su znala šta mi se događa, ali nisu me ništa pitala. Šutjela su i patila, trostruko brže odrastala, starjela… I dalje su bila gladna.

Srbi, četnici, vrlo brzo nisu više gledali ni na godine. I starice su počeli silovati. Onako jadne, izborane, drhtave, Bošnjakinje, stare 60, 70 godina, morale su se dići kada bi četnici prstom pokazali na njih. Srca su nam se lomila od bola koji smo proživljavali gledajui ih. Kako čovjek može povjerovati da jedan mladić siluje staricu koja mu može biti nena? Što su im one skrivile, što smo im mi krive da se s onoliko mržnje okomljavaju na nas, nedužne žrtve ove krvave agresije Srbije, Crne Gore, Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića na Bosnu i Hercegovinu.

Odgovorila sam ubrzo sama sebi. To su nam sve divljački činili da nam ubiju naš bošnjački genetski kod, da nas svojim nakaznim zlom ponize, da nas psihički i fizički dokrajče kao ljude, siluju, zakolju ili da nas, kao Bošnjake, otjeraju sa naše bosanske zemlje, da nam zatru trag postojanja, da nam kuće i ognjišta spale, naše džamije, naše mezaristane – groblja.

Bojali smo se sve više. Stalno maltretiranje, silovanja i glad sve smo teže podnosili. Starce su neprestano silili da uče njihovu molitvu, psovali ih, udarali nogama, vrijeđali, lomili.

[highlight]”Jedne noći odveli su i moju jedanaestogodišnju Eminu…”[/highlight]

Najgore je bilo kada je došao red da seksualno zlostavljaju, siluju naše djevojcice… Stalno smo do tada bili u strahu da njih ne počnu dirati, krili smo ih kad bi stražari i njihovi gosti ulazili u logor. A one su se grčevito stiskale uz nas, svoje majke. Nisu ništa govorile. Vidjele su već da plač, otimanje i otpor četnicima ne koristi. Kad Srbi nešto naume, a namjere se na slabije i na nenaoružane, ili ćeš se pokoriti ili završiti na kakvoj ledini,u rijeci, u masovnoj grobnici.

Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaest godina je tek imala. Ništa nisam mogla učiniti. Gledala sam kako odvode moje dijete.Poletjela sam za njom, ali su me zaustavile druge žene. “Zašto djecu”, vikala sam, “ostavite djecu. Ako morate silovati, silujte nas, ostavite djecu”, preklinjala sam ih…

Ništa nije pomagalo. Gledala sam kako odvode moju Eminu, moju veliku ranu. Zamislite, pitajte se kako je majci koja zna da joj odvode dijete da bi ga unakazili, silovali? To može znati samo ona majka koja je doživjela moju sudbinu. Bol, bol i samo neizreciva, neopisiva bol, jedini je osjećaj koga se sjećam. Vrijeme do njezinog povratka sa četničkog seksualnog orgijanja trajalo je poput godine. Iz susjedne prostorije čula sam njen vrisak dok su je Srbi silovali. Kod nas u logoru, za to vrijeme muk. Glave spuštene među koljena, ruke na ušima da ne čujemo vrisku moje djevojčice, koja do tada nije ni sanjala da joj se tako nešto može dogoditi. Neke od djevojčica su bile tako mlade da nisu bile ni svjesne što im se to zapravo radi.

Uzela sam malog Adila i grčevito ga stiskala uz grudi. Suza je sustizala suzu. Bol je postajala neizdrživa. Mislila sam da to neću moći preživjeti.

I bratovu kćer su četnici bili silovali, i jos neke meni poznate djevojčice u dobi od 13-15 godina.

Nakon nekoliko sati iživljavanja nad djecom, dali bi im da obuku svoje haljinice i vraćali ih nama u glavni logor, da vrištimo u sebi nečujnim vriskom, kakvim samo ranjene i zatečene majke znaju vrištati.

Poslije prve, od mnogih takvih noći, moja Emina nije ni riječi progovorila. Uzela je svog plišanog psića i čvrsto ga stiskala uz grudi i tako satima stajala bez riječi, zureći u prazno, nikoga ne gledajući. Čim bi ugledala muškarca kako ulazi u logor, uzimala je svog psića i stiskala ga uz sebe. Samo je njemu nijemo otkrivala svoje tajne, svoje strahove i svoje boli. Za sve nas druge riječi nije bilo. “Samo me ti, psiću, smiješ dirati. Nikada više muškarac”, čula sam je jednom kako mu govori.

Šutnjom se branila od Srba, četnika, paganskih divljaka koji su joj nanijeli zlo, koji su je, ni krivu ni dužnu, obilježili u njoj samoj. I danas se moja Emina od sebe same, od stida, brani šutnjom. Kad je što pitam, samo mi kratko odgovori i ponovo uđe u svoje zatočenje, u svoju iznakaženu nevinost, u svoju čahuru. Ne druži se gotovo ni sa kim. Osamila se potpuno. O onome što joj se dogodilo jednostavno ne želi razgovarati. Bilo je to 08.08.1992. godine, kad se logorom pronio glas da nas manji broj ide u razmjenu. Potrpali su samo nas 35 žena i djece u kamione i krenuli put Trnova. Od razmjene, međutim, ni traga ni glasa. Dovezli su nas do minskog polja. Tada smo shvatili šta su naumili. Htjeli su nasim tijelima očistiti minsko polje. Jednostavno su nas stjerali sa kamiona i natjerali da idemo kroz minsko polje, da ga sobom čistimo. Nismo htjeli u smrt i polijegali smo na zemlju.

S druge strane minskog polja ugledali su nas vojnici Armije BiH. Zapucali su u zrak u našem pravcu i povikali četnicima da nas neko od četnika provede sigurno kroz minsko polje, na što su četnici odgovorili pucnjima. Jedna od nas skinula je majicu i podigla je visoko na štapu. “Ne pucajte, razmjena je”, viknula je… Tu smo čekali više od jednog sata dok nije postignut dogovor da nas jedan četnik, ipak, provede kroz minsko polje, a s naše strane vrati među četnike njihovih trideset boraca koje je ranije zarobila Armija BiH.

Napokon na toliko željenoj slobodi, o kojoj smo protekla dva i po mjeseca samo mogli sanjati…”

 

[highlight]Priča prenesena iz djela “Molila sam ih da me ubiju: Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine”, Savez logoraša Bosne i Hercegovine.[/highlight]