Braća Velid, Ferid i Šemsudin Hasanović iz Sniježnice bili su u koloni civila koja je 13. jula 1992. godine krenula iz tada opkoljenog Teočaka ka slobodnoj zvorničkoj teritoriji.
Zarobljeni su sa ostalim civilima, te na najbrutalniji način ubijeni 14. jula 1992. u Lokanju.
Velid je tada imao 30 godina. Njegov sin Amel imao je samo dvije godine kada je Velid ubijen. Babe se ne sjeća, kao ni amidža koji su doživjeli u Lokanju istu sudbinu.
Amel kaže da je jučerašnja prvostepena presuda Suda BiH, kojom su za ratne zločine nad 67 Teočana u Lokanju na po 15 godina zatvora osuđeni Mile Vujević, Vukašin Drašković i Gojko Stevanović, a Ljiljan Mitrović na osam godina zatvora, uvreda za porodice žrtava. Pogotovo jer su prvostepenom presudom krivice oslobođeni Goran Maksimović, Slavko Perić, Rajo Lazarević i Mićo Manojlović.
“Ova presuda je sramota. Sramotna je za pravnu državu, sramotna je za Sud i Tužilaštvo BiH i sramotna je za nas porodice žrtava. Sud je četvoricu osudio na ukupno 53 godine robije, što nije ni po jedna godina po ubijenom čovjeku. Sramotno je i da nije osuđen kolovođa i kreator ovog zločina Goran Maksimović. Ako imamo u vidu da proces traje od 2016. godine, a da su optuženi uhapšeni 2014. godine, to u praksi znači da će u zatvoru provesti još maksimalno dvije-tri godine prije nego što zatraže puštanje zbog odsluženja dvije trećine kazne”, kazo je Amel.
Isto misli i Amelov amidža Ibrahim.
“Jučerašnja presuda je novi šamar porodicama žrtava. Svi znaju da je čitavo selo Lokanj učestvovalo u zarobljavanju, zlostavljanju pa i u ubistvu 67 Teočana, među kojima su i moja braća Velid, Šemsudin i Ferid. Moji roditelji nisu živi dočekali bar mrvu ovozemaljske pravde, a tako je i sa većinom drugih žrtava”, rekao je Ibrahim.
Ibrahim ističe da dobro pamti taj 13. juli kada su njegova braća krenula iz opkoljenog Teočaka ka slobodnoj zvorničkoj teritoriji.
“Moj najstariji brat je sa kolonom krenuo kako bi nabavio lijekove za bolesnu kćerkicu. Druga dvojica su krenula jer su vjerovala da idu na slobodnu teritoriju. Sudbina je htjela da sva trojica krenu zajedno i da sva trojica poginu na isti dan. Tih dana smo slušali svakakve priče. Jedni su vjerovali da su pobijeni, drugi su imali informacije da su živi i ta nada je tinjala u roditeljima sve dok nisu tijela razmjenjena”, kaže Ibrahim.
Tijela ubijenih u Lokanju razmjenjena su u junu 1993 i u februaru 1994. godine.
Ibrahim kaže da su tijela izmasakrirana i unakažena kada su razmjenjena. Neki su bili zaklani, neki ubijeni tupim predmetima, a neki su strijeljani.
“Ono što sam tada vidio neću nikada zaboraviti. Kod mog najmlađeg brata glava je bila odsječena i odvojena od tijela. Druga dvojica braće su strijeljani. Vidio sam tada i rasporena tijela šivena nekakvim špagama i žicama. Nekima su ruke bile vezane, neki su imali razne povrede po glavi, neki su bili rezani motorkama. Ne znam da li je Tužilaštvo imalo te snimke i nalaze obudkcije”, pita se Ibrahim.
I Amel i Ibrahim vjeruju da će pravda stići zločince u drugostepenoj presudi.
Podsjećamo, Sud BiH je krivice oslobodio Gorana Maksimović, Slavka Perića, Raju Lazarevića i Miću Manojlovića za napad na kolonu civila koja je iz Teočaka krenula 14. jula 1992. godine, kao i za sprovođenje i čuvanje 76 civila, od kojih je 67 ubijeno.
Na ovu presudu postoji mogućnost žalbe.
