Današnji dan je prilika da se prisjetimo velikog čovjeka, borca, heroja, viteza, komadanta, majora, zlatnog ljiljana, šehida Muharema Horića, koji je dao svoj život za svoju voljenu domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Bio je organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima Teočaka, Sapne, te zvorničke teritorije.
Mnogi ga pamte po izuzetnoj hrabrosti, požrtvovanosti u borbi protiv agresora. Bio je visoko moralni, hrabri i disciplinovani borac, komandant sa velikim srcem i ljudskim osobinama.
Muharem Horić rođen je 9.6.1959.godine u Teočaku, gdje je završio osnovnu i srednju školu.
U jedinicu PL Općine Ugljevik-Teočak se uključio kao dobrovoljac u mjesecu septembru 1991. godine.Dolaskom jedinice sa zvorničkog na teočansko ratište biva postavljen na dužnost komandanta 3.odreda. Na ovoj dužnosti ostaje do formiranja Brigade 16.9.1992.godine.
Formiranjem Prve teočanske brigade postavljen je na formacijsku dužnost komandanta Trećeg bataljona. Na ovoj dužnosti ostaje do 9.2.1993. godine, kada je poginuo.
Komadant bataljona iz Starog Teočaka Muharem Horić počeo je ovaj rat sa kapetanom Hajrom Mešićem. Iako komandant, bio je borac u prvim redovima. Teočani se dobro sjećaju kad je vodio grupu civila prema Zečijoj kosi i Vitinici. Kolona je bila napadnuta, a on se sam upustio u borbu sa agresorima. Odbrana Bilalića bila mu je glavni zadatak i od svih svojih ratnika tražio je fanatičnu disciplinu.
U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti: komadant bataljona, major po činu.
Vitez od Starog Teočaka i Bilalića na bijelom konju?
U bitke je uvijek išao neustrašivo na svom bijelom konju. Zbog toga su ga nazvali Vitezom od Bilalića. U vrijeme agresorskih tenkova i ostalog njihovog silnog željeza, on je u boj kretao na konju i pokazivao da su srca naših mladića tvrđeg materijala od čelika. Jeste! U vrijeme kad helikopteri i avioni nadlijeću Teočak, u vrijeme kad se na ovo mjesto obrušavaju sve najmodernije rakete, treba znati da je postojao neustrašivi borac Muharem Horić, Vitez od Bilalića. Treba znati da postoje bosanski vitezovi!!!
Više puta bio je ranjavan. Poginuo je 10.2.1993.godine, u mjestu Bilalići-Greben u Teočaku, kao vojnik, na dužnosti komandanta bataljona u Prvoj teočanskoj brigadi “Hajrudin Mešić”, gdje je prilikom odbijanja neprijateljskog napada od metka pogođen u predjelu stomaka. Usljed dobijenih povreda preminuo je na UKC-u Tuzla. Sahranjen je 11.2.1993.godine na mezarju u Starom Teočaku. Nagrađivan je i pohvaljivan od neposredno viših komandi, 1994.godine dobitnik je najvećeg ratnog priznanja značke »Zlatni ljiljan«. Ukazom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 12.1.1996. godine posthumno je proizveden u čin majora.
Iza sebe je ostavio suprugu Zijadu Horić i dvije kćerke Medihu i Melihu Horić koje žive u Tuzli.
(RTV GD/teocak.ba)
