Dirljivo pismo mladog oca dvogodišnjem sinu za čiji se život bori od...

Dirljivo pismo mladog oca dvogodišnjem sinu za čiji se život bori od njegovog rođenja

189
0
PODIJELI

Prije nešto manje od dvije godine, priča mladog Zadranina digla je Hrvatsku na noge. Naime, Jure Karamarko tada je uputio apel ministru zdravstva Darku Milinoviću da pošalje ljekara u bolnicu Rebro, jer niko na neradni dan nije mogao donijeti odluku o operaciji njegovog sina Lovre.

Karamarko je za Index objasnio kako je njegov sinčić Lovro rođen u teškom zdravstvenom stanju, sa srčanom manom koju su na kraju liječili u Minhenu.

“Gospodine Milinoviću, molim vas, pošaljite odmah svoje doktore na Rebro neka pregledaju moje dijete i donesu važne odluke koje trebaju donijeti, jer juče sam ga držao u naručju, a budem li čekao vas, vaše doktore, vaš sistem i vaš prvi radni dan pitanje je hoću li ikada više”, napisao je tada u dramatičnoj poruci Karamarko.

Dvije godine kasnije, borba mladog tate još uvijek traje, a pismo sinu koje je objavio na svom Facebook profilu, dirnulo je mnoge i u kratkom vremenu prikupilo oko 11 hiljada lajkova.

Pismo prenosimo u cjelini:

“Fajteru moj, danas ti je imendan! Tata nije danas doma opet. Znaš, tata se probudio jako rano, na nogama će biti bar noćas do 1. Ti u to vrijeme trčkaraš oko kuće, puniš pelenu, kupaš se u bazenčiću, tučeš mačkicu i prskaš se vodom. Kaže mama da puno puta u danu spomeneš Tatu. Jebiga fajteru, imendan će proć bez tate jer moram 20 sati bit na nogama, 27 kilometara udaljen od tebe. Radim po cijele dane, na 3 strane srce tatino, kuna po kuna, zatrpava se nekako sve, fajteru moj nemam ti izbora koliko god bolno bilo i tebi i mami i meni.

Znam Fajteru, to je samo imendan i mnogi imendane i ne slave, ali ja ga propuštam, a za nas je to trebao biti veliki dan, naš dan. Znam fajteru i prvi koraci su samo prvi koraci, i prva riječ je samo prva riječ, i prvi pad na guzicu i prvo pišanje po podu bez pelene, i kakanje u more i prvo lizanje sladoleda, prvo bacanje kamenčića u more, i prvo ustajanje iz kreveta i dolazak u dnevni boravak s dudom i svašta nešto. Fajteru moj propustili smo puno zajedničkih trenutaka. PREVIŠE. I nekima su to sitnice, nama su trebali biti veliki trenuci.

To ne znači da te tata manje voli, ZNAŠ FAJTERU MOJ, taj rez na tvojim prsima, to su tvoje malo srčeko 2 puta rezali, dobri ljudi su te operirali. To su ti oni u bijelim odjelima koje ne voliš. A tko ih voli. Fajteru moj, malo su nas tada zajebavali neki drski doktori pa je tata digao cijelu Hrvatsku na noge, već osmi dan su te operirali u dalekom Munchenu a mnogi tvoji cimeri danas nisu s nama. Mnogi anđeli i heroji sa kojima si dijelio sobe i operacijske sale otišli su na bolja mjesta, gore u raj. Znaš fajteru, tad je tata mjesecima bio budan, bdio nad tobom, rušio barijere, jebao majku mnogima, kucao na mnoga vrata i probijao sve barijere za tebe, išao u sve krajnosti, da ti danas budeš živ i da dočekaš i ovaj imendan.

Fajteru moj, tata je smršavio 24 kilograma, potonuo kao nitko, jer svaka baterija se isprazni a tatina je skoro pa gotova. I fajteru moj danas se tata opet bori, nakon skoro dvije godine, fizički na dnu, psihički prazan i bori se još, još nije zadnja runda. Ali sada se bori s vremenom, jer jako ga je malo. Vremenom u kojem tata mora 20 sati dnevno, bez obzira što se otvaraju rane na tabanima, bez obzira na padanje s krvavih nogu, na glavobolje, drhtave ruke i 63 kilograma u 27-oj godini mora još krvariti. Mora krvariti jer treba vratiti kredite, mora krvariti jer treba zatvoriti porezne obaveze, mora krvariti za sve dugove dobrim ljudima koji su nam pomagali i mora krvariti za taj trenutak koji će se jednom dogoditi kad će tata biti s tobom.

Da fajteru moj, zajedno s tobom, pa ako smo propustili mnogo trenutaka KOJI SU TREBALI I MORALI BITI NAŠI bar da dočekamo prvo napucavanje lopte, prvo samostalno plivanje, prvo crtanje ili vožnju biciklom bez pomoćnih kola. Tvoj prvi odlazak s tatom na košarku, u zoološki vrt ili na jahanje. Čeka nas u budućnosti mnogo zajedničkih trenutaka ali do tada tata mora SAM ovu bitku privesti kraju. Sam bez ičije pomoći i zato ide tako sporo, zato već puno čekaš tatu, zato u jutro na vratima staneš na vrata, pogledaš me i tužno govoriš: “tata, nemoj papa” a tata mora papa.

Da, fajteru moj, nitko neće doći s vrećom novaca i reći, evo vam, riješite sve i budite sretni. Ne, neće, i kao što propuštam još jedan zajednički dan, propustio sam mnogo i propustit ću još dosta dok ne zakrpam sve što nas sprječava da budemo zajedno, da budemo sretni a tata ti se kune, biti ćemo skupa opet, 24 sata dnevno, ja ti i mama.

Zaslužili smo, fajteru drž mi se, moram natrag na posao, nemam snage ali moram, zbog tebe, zbog nas…

Tvoj Tata.