Svjedočeći u svoju korist, optuženi Goran Maksimović je izjavio da za vrijeme boravka na terenu u zvorničkom selu Lokanj u julu 1992. godine nije izdavao nikakve naredbe niti je imao kontakt sa zarobljenicima.
Maksimović je rekao da je, kao policajac u penziji, početkom rata angažovan u rezervni sastav policije u Ugljeviku i da je, kao stariji, dežurao u stanici.
On je naveo da je pozvan da 14. jula 1992. godine ide na teren u selo Krćevine zbog krađe stoke. Kako je kazao, načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Ugljeviku Vinko Lazić mu je rekao da, kao stariji policajac, povede grupu u susjedno selo Lokanj i da se javi Radivoju Đorđiću, da obiđu područje kako ih ne bi napale straže iz sela.
Prema Maksimoviću, dio policajaca je ostao u Krćevini, a on je sa grupom kolega otišao u Lokanj, gdje su prenoćili jer im je rečeno da je rizično da se vraćaju po mraku.
Optuženi je izjavio da je sutradan ujutro čuo kako Đorđić govori da je selo napadnuto. Kazao je da je posljednji izašao jer ga je boljela noga. Napomenuo je da je inače bio ranije penzionisan zbog zdravstvenih razloga.
Sa par kolega je, kako je naveo, polako išao i kod prvog rova srpske vojske čuli su da je prošla kolona od 200 ljudi. Dodao je da su otišli do drugog rova te da su vidjeli dva mrtva srpska vojnika na zaprežnim kolima.
Ispričao je da se vratio u selo i da je pred čitaonicom, u kojoj je bila smještena vojna komanda, vidio oko 200 ljudi. On je rekao da je sjeo na klupu i da mu je jedan kolega prišao i kazao da su doveli grupu od 12 zarobljenih.
Tu je, kako je dodao, vidio inspektora Stevana Simića iz Ugljevika, koji je rekao da neki oficir saslušava zarobljenike u čitaonici i da i on ide tamo.
Kako je kazao svjedok, došao je i načelnik Lazić i svi su mu rekli šta su znali o onome šta se događalo. Naveo je da je Lazić kazao da dio policajaca ide u Ugljevik, dio u Krćevine, a njemu i još nekolicini da prenoće u Lokanju.
Maksimović je rekao da je sutradan vidio i optuženog Ljiljana Mitrovića. Naveo je da je došla Vojna policija iz Bijeljine i da su išli u pretres terena.
Dva dana po povratku u Ugljevik, kako je kazao, Lazić mu je dao kovertu da je odnese u Bijeljinu, načelniku za bezbjednost.
Maksimoviću i Mitroviću se sudi sa Slavkom Perićem, Miletom Vujovićem, Vukašinom Draškovićem, Gojkom Stevanovićem, Rajom Lazarevićem i Mićom Manojlovićem za napad na kolonu koja je iz Teočaka krenula 14. jula 1992. godine, te za sprovođenje i čuvanje 76 civila, od kojih je 67 ubijeno u selu Lokanj.
Prema optužnici, Maksimović je bio komandir Interventne jedinice SJB-a u Ugljeviku, Mitrović njegov zamjenik, Slavko Perić komandir Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), a ostali optuženi pripadnici ove jedinice.
Maksimović je rekao da nikada nije bio komandir Interventne jedinice niti da je Mitrović bio njegov zamjenik.
Na pitanja tužiteljice Dike Omerović optuženi je odgovorio da Lazić nije njemu “delegirao zapovjednu odgovornost”.
Na tvrdnju da nisu utvrdili ništa u vezi s krađom stoke, Maksimović je kazao da je inspektor trebalo to da istraži i da odredi dalje korake.
On je rekao da nije prilazio čitaonici, jer nije želio da ga neko prepozna, s obzirom da je prije rata bio komandir policije i da su ga znali mnogi iz Teočaka.
“Mislio sam, neko će me poznati i tražiti da nešto pomognem, a nisam imao ingerencije”, kazao je Maksimović.
Nastavak suđenja je 1. aprila, kada se očekuju svjedoci Ljiljana Mitrovića.
