„I poslije rata je rat“, rekao je davno general Izet Nanić. Izrečenu slutnju danas živimo,a mogao ju je izreći samo duboko svjestan čovjek. Svjestan ljudskih slabosti i neumoljivosti moćnika. Znao je general da ćemo poslije rata voditi možda i veće bitke od onih ratnih.
Da je bio u pravu dokaz je i činjenica da se borba u miru za domovinu, pravdu i istinu nastavlja i dan danas.I da se razumijemo, niko od nas ne bi smio biti izuzet, aboliran.
Ako želimo da živimo slobodu, onda moramo da stanemo pred tu agresiju u miru koja se nadvila nad nama, kao tmurni jesenji oblak koji prijeti da uguši svjetlo slobode i pravo na pravdu.
Jedan dugotrajni, perfidni čin agresije i relativizacije zla, koje je učinjeno našemu narodu ,i dan danas je prisutan i nikada nije bio jači. On se ogleda u pokušaju izjednačavanja agresora i žrtve kroz formalni čin optuživanja niza visoko rangiranih oficira i podoficira naše Armije za učešće u odbrani domovine.
Istina da se u pojedinim trenucima rata,u jeku ratnog ludila i desilo da su nekakvu zlu namjeru pokazali određeni pojedinci, ali ni na jedan način nisu doveli u pitanje kolektivno opredjeljenje našeg naroda da ostavimo čist obraz i u danima zla koje nam se desilo. Mi smo svoje opredjeljenje pokazali i time da su oni koji su se usudili, uprkos smjeru koji je vođen i koji je određivao prirodu našeg otpora agresiji, počiniteli zločin– privedeni licu pravde i za počinjene zločine osuđeni.
Nažalost, danas se od strane Tužilaštva BiH, države za koju su se naši sinovi i borili,mnogi zdravlje svoje dali, a mnogi čak i svoje živote, vode procesi u kojima sepored branitelja doma i domavine stavlja znak jednakosti sa agresorom na tu istu domovinu.
Naravno da smo legalisti, da poštujemo zakon, da poštujemo državne institucije, ali ne možemo prihvatiti dvostruke aršine i dvostruka mjerila, koja nam se svo ovo vrijeme, a naročito u posljednjim mjesecima očito serviraju iz državnog Tužilaštva.
Kako drugačije da protumačimo otvaranje istrage za događaj obilježavanja značajnih datuma na području herojskog Bužim, dok u isto vrijeme to isto tužilaštvo ni prstom nije pomaklo na pomahnitalo okupljanje ravnogorskih četnika diljem naše domovine. Ili još eklantniji primjer je obilježavanje neustavnog dana RS-a u Banja Luci.
Niko, a ispravite me ako griješim, nije rekao da se formira nekakav predmet protiv onih koji podrivaju državni ustav.
Do kada cemo čekati da se podigne optuznica za zločin, recimo u Bijelom Potoku, nadomak Sapne,gdje je sistemski i planski okupljeno oko 700 Bošnjaka i zvjerski pogubljeno? Do sada za ovaj svirepi zločin ama baš niko nije odgovarao ,čak ni po komandnoj odgovornosti? Nemoguće da Tužilaštvo ne zna za taj zločin. Nemoguće da o tome niko nije tražio izjašnjavanje i pokretanje istrage,jer radi se o jednom od najvećih masakara u našaoj zemlji.
Oko 700 ubijenih Bošnjaka u jednom danu na lokalitetu Bijeli Potok, ukopani su u masovnu grobnicu Crni Vrh, koja je kasnije dopunjavana sa dodatnim žrtvama ubijenim u genocidu u Srebrenici. Bila je to najveća masovna grobnica u BiH prije Tomašice.
Istina da su istražitelji Tužilaštva uzeli oko 200 izjava živih svjedoka, sakupili puno materijala, sasvim dovoljno za pokretanje tužbe, ali nikada niko pred Sudom BiH nije odgovao za ovaj zločin.
Da se razumijemo, intencija ovog teksta nije da se relativiziraju eventualni zločini pojednaca iz Armije BiH, naprotiv, ali neka se uporedo sa procesima koji se vode protiv pojedinih pripadnika Armije, vode i procesi za 700 ubijenih Bošnjaka u Bijelom Potoku i drugim neprocesuiranim zločinima pripadnika VRS-a.
Početak godine u Teočaku obilježio je početak sudskog procesa protiv komadanta odbrane i još trojice pripadnika Armije pred Tužilaštvom BiH za navodne ratne zločine. Za ilustraciju, veoma mlako su na ovaj predmet i optužnicu reagovali, prije svega Teočani.
Valjda se to pravda činjenicom da smo uvjereni u nevinost optuženih i da smo sigurni da će pred Sudom BIH biti oslobođeni. Svako drugo objašnjene zvučalo bi nerealno.U kontekstu priče o ovom slučaju, ne možemo a da se ne zapitamo, šta je sa ratnim zločinom koji je počinjen nad Teočanima.
Sad ćete se upitati, kojim zločinima?
Istina da ih ima više. Za neke već pred pomenutim sudom odgovaraju određeni ljudi i ja ne govorim o tim zločinima, o ubistvu 67 civila Teočana u Lokanju, ili o ubistvu zarobljenih civila i pripadnika Armije na Tursanovom Brdu.Ja govorim o zločinu troipogodišnje opsade Teočaka. Sjećamo li se toga? Ili smo zaboravili?
Da ,Teočak je bjesomučno granatiran neselektivno od jula 1992. do decembra 1995. godine. Reći ćete da su granatirani i mnogi drugi gradovi. Istina, ali tim je činjenica da je malo ko od pripadnika VRS-a odgovarao za to još poraznija. I uzgred da kažemo da je granatiranje nekih slobodnih teritorija BiH bilo kamilica za razaranje kakvo je Teočak preživio.
U tim svakodnevnim torturama neprijateljske artiljerije u Teočaku je poginulo 42 civila, 126 je lakše ili teže ranjeno. Poginulo je sedmero djece,dok je dvoje ostalo trajno invalidima.
Ovaj tekst ćemo iskoristiti da pitamo:Ko će odgovarati za dva pripadnika naše brigade koji su zarobljeni i ubijeni u junu 92.godine? Radi seo Murtić (Džemila) Muhamedu, koji je ranjen u neprijateljskoj zasjedi na široj lokaciji „Mikića ahar“,između Laza i Čaklavice.
Vrijeme pogibije tj.zarobljavanja je 11.6.1992. Muhamedovo tijelo nikada nije pronađeno, niti razmijenjeno. Njegova unesrećena porodica je sve činila da bar tijelo pronađu, da ga po ljudskim i Božijim zakonima pokopaju, ali nikada tu malu želju očajnih roditelja nisu ispunili. Neke nezvanične informacije govore da je Muhamed ubijen u bivšoj policijskoj stanici u Starom Ugljeviku, a tijelo zakopano na tadašnjem igralištu FK „Rudar“ Ugljevik,kojeg je prekrilo višegodišnje odlaganje jalovine sa površinskog kopa Ugljevik.
Drugi vojnik je Avdičević (Fadila) Adil zarobljen 12.06.1992. na reonu „Matuša“ ispod srpskog sela Čaklavice. Adil je vjerovatno usmrćen istog dana zarobljavanja na nepoznatoj lokaciji. Taj datum se podudarao sa drugim danom Kurban Bajrama, tako da ovaj zločin ostavlja još težu ranu na srcima porodice rah. Adila.
Tijelo rahmetli Adila je pronađeno nakon rata, ekshumirano i preneseno u šehidsko mezarje Sniježnica.
Postavljamo pitanje ovako javno: Jesu li pred našim Tužilaštvom jedni jednakiji od drugih? Da li se u našoj državi provodi paradigma one čuvene Vučićeve:“Za jednog Srbina ubit ćemo stotinu muslimana“, koja bi se mogla prevesti kao: „ Za jednog ubijenog Srbina optužit ćemo stotinu muslimana , a za stotine ubijenih muslimana nikog optužiti nećemo?“
Samo pitamo. Mi odgovor slutimo. Put u kojem se nastoji izjednačiti agresija i otpor agresiji,jasna je nepravda. Oni koji kreiraju javne politike u ovoj državi i koji to prešutno rade – jednom će morati za to odgovarati.
(RTV GD/Bedirhan ef. Hadžić)
