Na suđenju za zločine počinjene na području Ugljevika, svjedok Tužilaštva BiH ispričao je kako su u julu 1992. godine izvedena dva napada na Tursunovo Brdo.
Slavko Radovanović je kazao da je bio pripadnik Prvog bataljona Prve majevičke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), čiji je komandant bio optuženi Ratko Đurković.
Svjedok je rekao da su u prvom napadu 23. jula učestvovali vodovi Prvog bataljona, a preko sredstava veze čuo je da je u akciji bio i dio policije. Radovanović je saznao da je Đurković bio na isturenom komandnom mjestu (IKM), gdje su bili i komandant Prve majevičke brigade Radomir Nedić, kao i visoki oficir korpusa.
Kako je svjedok izjavio, akcija je neuspješno okončana i jedan vojnik je poginuo, a tri ranjena. Prema njegovim saznanjima, Đurković je nakon toga otišao na relej na Majevici.
Radovanović je kazao da su u selu izašli da čuvaju stražu, a da su 25. jula naišle jedinice za koje je čuo kao za “Prokine i Mandine”. Naveo je da su pitali za Tursunovo Brdo, a da je pomoćnik komandanta bataljona za bezbjednost Ivan Đurić s njima razgovarao. Svjedok je naveo da je Đurković prije odlaska ovlastio Đurića da koordiniše vodovima.
On je ispričao da su te jedinice počele da dejstvuju minobacačima, te da su on, Đurić i vezista krenuli za njima. Vidio je da su kuće gorjele. Dodao je da je neko od vojnika iz tih jedinica došao i rekao im da je sve slobodno.
Radovanović je kazao da je Đurić otišao u njihovo selo Donja Krćina da angažuje ljude koji će zauzeti liniju odbrane na Tursunovom Brdu.
On je rekao da je čuo da je u selu pronađena jedna starica mrtva, a da je kasnije saznao da je stradao i majstor Azem, kao i još dva mladića. Na pitanje tužiteljice Dike Omerović, svjedok je odgovorio da poznaje Ivana Ilića i Dragana Ilića i da oni nisu bili u njihovom bataljonu.
Đurković je optužen za zločine protiv čovječnosti počinjene 1992. nad bošnjačkim civilima na području Ugljevika. S njim je bio optužen i Radomir Nedić, ali je postupak protiv njega razdvojen.
Na pitanja Odbrane, Radovanović je kazao da Đurkovića poslije prve akcije nema. On je naveo da nije vidio nikakve naredbe za akciju, ali da misli da je bila glavna komanda brigade, a možda i komanda korpusa. On je rekao da ne zna kome su pripadali “Prokini i Mandini”, ali da nisu Prvom bataljonu.
Svjedokinja Hajrija Salihbegović ispričala je šta je saznala o stradanju svog brata Enesa. Navela je da joj je brat bio u jedinici Hajrudina Mešića i da je ranjen 19. jula 1992. godine, a da se nakon dva dana vratio na položaj, na put između Tursunovog Brda i Krćine.
Ona je navela da su joj prvobitno kazali da joj je brat stradao od snajperskog hica, a da je poslije čula da je “ostavljen, zarobljen, izmasakriran i zaklan”. Čula je i da je njen brat bio na krstu pred komandom. Rekla je da je 1994. bila na njegovoj identifikaciji i da je vidjela da su mu ruke bile vezane.
Salihbegović je ispričala da joj je amidža 2001. kazao da je u julu 1992. na televiziji vidio Đurkovića kako daje izjavu na Tursunovom Brdu, dok njen brat stoji pored, svezan. Ona je dodala da joj je amidža to pričao 2001., kada je bio u Opštini, gdje je Đurković poslije rata radio, i da joj je rekao da je odbio dati potvrdu za srušenu kuću. Svjedokinja je kazala da je njen amidža poznavao Đurkovića i da su išli u školu.
Branilac Milenko Zelenović svjedokinju je ispitivao o vremenu stradanja brata, o čemu ona nije imala precizna saznanja. Rekla je da se vodi da je poginuo 23. jula. Spominjala je da su dva dana “Srbi zvali Hajrudina da dođe po vojnike koje su ostavili”, da je čula da su prilikom kontranapada na Tursunovom Brdu zatekli Enesa i Omera mrtve.
Zelenović je kazao da ima dokaz da svjedokinjin amidža i optuženi nisu išli zajedno u školu.
Nastavak suđenja je 7. septembra.
(RTV GLAS DRINE/DETEKTOR.BA)
