PODIJELI

Iako ga mnogi opisuju kao opasan, ovaj paganski ritual kojim stravari otklanjaju mnoge boljke na našim prostorima opstaje već vekovima. Pročitajte gdje i kako..

Nemir, strah, nesanica, trzanje u snu, glavobolja, depresija, tikovi… samo su neke od pojava koje se na našim prostorima od vajkada leče specifičnom metodom – salivanjem straha, ili kako se na nekim mjestima kaže salivanjem strave.

Ova vještina, koju mnogi smatraju i duhovnom metodom svoje izvorište ima u Turskoj. U pet vijekova dugom saživotu, Osmanlije su uspjele da nam prenesu i mnoštvo orijentalnih vjerovanja, među kojima je i ‘salivanje olova’. Ovaj ritual najčešće obavljaju žene, mada se može naići i na muškarac koji baca “olovo”.

Oni se nazivaju stravari i stravarke, a specifičnim znanjima, koja se prenose s koljena na koljeno, obogatio ih je najčešće neko od najbližih.

Sam ritual je naoko jednostavan, mada se mnogima čini i opasan. Stravarka ili stravar nekoliko komada olova tope u kašiki dok se ne pretvori u tečno stanje. Onda ga naglim potezima sipaju u posudu za hladnom vodom. To se ponavlja tri puta – nad glavom, grudima i koljenima “uplašenog”, kome su ovi dijelovi tela u trenutku sipanja olova prekriveni crvenom tkaninom. Ukoliko je olovo bačeno u vodu sjajno, osoba je zdrava.

Bajalice koje stravari izgovaraju prožete su dijelovima iz Biblije kod hrišćana, odnosno Kur'ana kod muslimana. Šta se baje, teško je dokučiti, mada se ponekad mogu razumjeti i sljedeće rečenice: “Bježi stravo iz glave”, “Hajde uroci niz potoci”, “Salij da ga nije”.

Na kraju olovo se još jednom topi i baca, a oblici dobijeni u dodiru sa vodom, predstavljaju “zle oči”, sve uroke i dušmane. Nad posudom se nožem prekrsti, jer se tako “presjecaju sve zle oči”.

Nakon ovog rituala, onaj nad kojim se vršio obred nosi kući komadić olova, koji čuva narednih petnaestak dana. Nakon toga, baca ga na mesto gde ga niko neće naći. Stravari imaju sličan zadatak – da bi rituial do kraja uspeo, komad korišćenog olova moraju da zakopaju pod neku stenu

O ovom ritualu vladaju oprečna mišljenja. Svojevremeno je dr. Smajo Šabotić, specijalista interne i tradicionalne medicine rekao kako ovakvi rituali ne mogu da škode, a da je shvatanje o pretrpljenom strahu najbliže današnjoj dijagnozi posttraumatskog sindroma.

Pojedini ljekari pak smatraju da je ovo vrlo opasan ritual, i to ne samo zato što vrelo olovo može greškom da završi na dijelovima tijela, već i zbog mogućnosti da u dodiru rastopljenog metala s vodom nastaju olovni oksidi koji su veoma toksični i mogu da izazovu trovanje.

(Radio Glas Drine/Telegraf)