Moj prijatelj radi u evropskoj centrali jedne od najvećih svjetskih kompanija sportske opreme. Živi u jednom od najelitnijih gradova svijeta i ima platu koja skoro dobacuje petu cifru. Svako bi pomislio kako je njegov i život ljudi koji imaju sličan posao, savršen.
Ono što kod nas u Srbiji ne može niko ni da zamisli jeste to što je u toj kompaniji sasvim normalno da zaposleni budu na bolovanju zbog takozvanog burn-outa. U tih minimum mjesec dana nalaze se pod teškim antidepresivima, najčešće pateći od agora i fonofobije, a sve je to prouzrokovano preintenzivnim tempom na poslu.
U zapadnim zemljama sve više velikih firmi svojim zaposlenima plaća bolovanja nastala usljed mentalnog stresa, a ne samo usljed virusa ili mehaničke povrede. Balkan u svemu kasni za svijetom, pa i za tako nečim, ali sigurno je da će se i to desiti. Slobodno vrijeme postalo je poprilično zauzeto, jer se često popunjava drugim poslom, odmor se pretvorio u jurnjavu za društvenim životom, fitnes aktivnostima ili rješavanje drugih problema za koje nema mjesta u toku radnog dana. Po mišljenju čovjeka koji je u svijetu poznat kao Dr. Happy, doktoru psihologije Timu Sharpu, odmor je bilo koja aktivnost ili neaktivnost koja podstiče relaksaciju i povratak energije. Iako taj koncept izgleda vrlo jednostavno, mnogi ljudi su hronično umorni. tj, kao cover života može im poslužiti maksima „kada ću se naspavati i zašto nikad“. Mnogi često otimaju komad slobodnog vremena od nekog drugog: maska na lice stavlja se taman toliko vremena koliko je potrebno da se skuva čaj ili se sa dragim osobama razgovara telefonom na putu ka kući sa posla i to u autobusu.
Holandija zvanično ima jednu od najkraćih radnih nedjelja u svijetu, a opet je jedna od najproduktivnijih zemalja u Europi i uvijek je u vrhu kada se rangira sreća stanovnika. Kada ih upitate kako provode svoje slobodno vrijeme, kažu: „Uvijek se trudim da izađem iz kancelarije dok još ima sunca da mogu na klupi da popijem piće“; „Sjedim pored rijeke i čitam dva-tri sata“; „Večeri provodim ne razmišljajući o tome šta sutra treba da radim.“ Znači, prije nego što osoba počne da se relaksira, trebalo bi bolje da razumije taj koncept.
Umejsto da se odmor posmatra kao nešto što treba uglaviti u dan, trebalo bi da bude prioritet, nešto što ne može da se otkaže. Ljudi se često odriču baš onih aktivnosti koje im pomažu da smanje ili otklone stres, na primjer, spavaće kraće ili neće otići u spa ili na masažu. Nije dovoljno samo napraviti toplu kupku, meditirati i odgledati TV program. To jesu aktivnosti koje pomažu da se smanji tempo, ali su takođe i momenti mira u kojima većina ljudi isključi tijelo, ali ne i mozak, te on ostaje da radi najčešće misleći o dnevnim problemima.
Umjesto toga, neka aktivnost može da pomogne čovjeku ne samo da se relaksira nego i da razbije svoje ustaljene sheme misli. Winston Churchill i Marie Curie prevladali su svoje najveće kreativne blokade baš tokom sati odmora. Šetnja, na primjer, omogućava ljudima da isprazne um i dobiju novu, drugačiju i potpuno svježu perspektivu sagledavanja postojećeg problema. Erne Rubik mučio se oko toga kako da pronađe način da objasni 3D pokret svojim studentima. Jednog dana stajao je zagledan u Dunav i posmatrao kako voda prevrće kamenčiće. Baš ti pokreti poslužili su mu kao inspiracija za mehanizam koji se okreće i od te ideje nastala je čuvena Rubikova kocka.
Steve Jobbs bio je poznat po tome da je držao šetajuće sastanke pored drvoreda u Palo Altou. Zaposlenima u Googleu, Facebooku i Linkdinu takođe se savjetuje da imaju redovne šetnje. Istraživači sa univerziteta New Mexico Highlands došli su do zaključka da udar stopala o podlogu tokom šetnje šalje određene talase kroz arterije koji značajno poboljšavaju dotok krvi u mozak, a to su i predstavili u Čikagu prošle godine na godišnjem simpozijumu američkog Udruženja Phihologa Experimental Biology.
Kao drugi vid relaksacije, osoba se može prepustiti nečemu što se zove „duboka igra“. Pod tim terminom podrazumeva se hobi koji traži mentalnu pažnju. Igra kao aktivnost vitalna je za razvoj djeteta, ali ona i odraslima pruža mogućnost da koriste vještine koje su potrebne na radnom mjestu, ali na interesantniji način.
Slobodno penjanje tokom vikenda odlično je da se mozak drukčije uposli, a tijelo relaksira od svakodnevnog sjedenja na poslu. Winston Chirchill koristio je slikarstvo da kultiviše svoje slobodno vrijeme. Umorni dijelovi mozga mogu se odmoriti ne samo relaksacijom, nego aktivacijom nekih drugih dijelova mozga. To su često trenuci kada se javljaju rješenja za prvonastale probleme. Takođe, dobro je vratiti se omiljenom načinu zabave iz djetinjstva, jer je to nešto što vraća mozak u bezbrižne dane. On jedino ima zadatak da se igra, a to je svakako daleko od stresa i pritiska. Omiljena dječija igra čuvanog pisca JRR Tolkiena bila je izmišljanje jezika. On je u tajnosti nastavio to da radi cijeli svoj život, a potom je našao idealno mjesto za njihov plasman – svoje knjige.
Pored novih vidova odmora, izuzetno je važan i tajming. Pisci poput Ernesta Hemingwaya i Haruki Murakamija zaustavljali su pisanje kada im je išlo dobro, kada su bili u zaletu. Tako su se vraćali započetom poslu bez muke i teškoće.
Bez obzira na to da li osobu oporavlja trčanje, posmatranje ljudi na ulici ili čitanje, važno je jedno – usmjeriti um ka odmoru. Nameračiti se na to i uraditi, kao i bilo koji drugi zadatak. Oni koji ne umiju da se zaustave trebalo bi da naviju alarm za odmor, isto kao što podešavaju podsjetnike za dnevne obaveze. Najbolje je imati nekoliko manjih pauza tokom dana. To ne znači da će se raditi manje ili manje produktivno, naprotiv – odmor je partner dobrog posla, a ne njegov antipod.
RTV Glas Drine/Branislava Kostić (Elle.rs)
